Ljudska potreba za komunikacijom i ostavljanjem traga u nezaustavljivoj protežnosti povijesti rezultirala je, između ostalog, pojavom pripovijedanja i teatra, a kasnije i filma. Pripovijedanje se razvilo u novo oruđe stimuliranja imaginacije, otvorilo je vrata iskustvu nakon kojeg se čovjek ponekad osjeća ohrabren, uznemiren ili ravnodušan spram umjetničkog djela koje mu je prenijelo priču.
Film kao sredstvo komunikacije i iskustvo koje se neizbježno pretvara u izmaglicu subjektivnih sjećanja elementi su na kojima počiva Kratki izlet Igora Bezinovića, priča o skupini mladih ljudi koji se nakon tulumarenja po istarskim krajem otisnu na putovanje u nepoznato. To Realno nepoznato ima svoj Simbolički cilj, preciznije samostan u obližnjoj divljini čije zidine čuvaju srednjovjekovne freske. Narativno gledano, to je to pa se dade zaključiti kako je priča prikladna kratkometražnom filmu, no Bezinović je već snimio Vrlo kratki izlet i sada nas je odlučio povesti na očito nešto duži Kratki izlet.
Tijekom cjelonoćnog partijanja neutaživi superego Roko (Mladen Vujčić) uspio je skupiti nekolicinu mladića i djevojaka, a među njima i lika Stolu (Ante Zlatko Stolica) koji funkcionira kao fokalna točka filma, te se oni upute u istarski krajolik zarastao u krš i makiju. Gledateljsko iskustvo usmjerava Stolina naracija, ispresijecana sumnjama u vlastitu interpretaciju događaja, čak i odvijanje takve pustolovine. Nepovjerenje u pripovjedača i ekspozicijsko izlaganje ostavljaju utisak zalutalosti gledatelja u svijet u kojem niti jedna smjernica ne vodi prema predodređenom odredištu, svijet nihilističkog uspona na Ventux bez previše radnje i snažnih emocija te bez pretenzije da se slijede smjernice filmske sintakse ili publici pruži tematski jasniji film.
Odgovor se ne krije niti u vizualnom aspektu filma uokviren 4:3 formatom, jedino je primjetno da je početno tulumarenje popraćeno dokumentarističko nemirnom kamerom a izlet je uhvaćen dugim statičnim kadrovima tek s pokojim glatkim švenkom čime se njihovo putovanje apstrahira na razinu metafizičkog iskustva. Nestalnost ljudskog sjećanja je dodatno apostrofirana različitim majicama koje iz kadra u kadar nose mladići i djevojke, a obrada zvuka sudjelovala je oživljavanju ljetnog krajolika kojim skupina kroči u bezdan u što su se zagledali. Bezdan im je uzvratio pogled i pripadnici skupine nalaze, svatko za sebe, nešto što će ih ipak odvratiti od misije pa do samostana u konačnici dolaze samo Stole i Roko te u jednom trenutku otkrivaju freske na zidovima da bi iste u sljedećem momentu bile pretvorene u oštećenu površinu kamenih zidova.
Epistemološko propitkivanje ljudsko memorije i besmislenosti iskustva koje se a posteriori obilježava označiteljima koji istom iskustvu kidaju smisao te ga svode na lažno sažetu simboličku cjelinu, spojili su se s medijem filma u audio-vizualno iskustvo što nas, ako se prepustimo njegovom nagonu i zanemarimo vlastitu racionalnost, poziva da živimo, pjevamo i pijemo, ševimo i smijemo, sve do jutarnjih sati i opet u mrak. Jer uistinu, svaka komunikacija jede svoj sadržaj pa je tako i Kratki izlet prihvatio vlastiti neuspjeh i prepustio se putovanju u nepoznato. Svi želimo ostaviti trag, a Bezinovićev je svoj trag u domaćoj kinematografiji ostavio filmom koji će neke odvesti do samostana u kojem neće vidjeti nikakve freske dok će druge odvesti na isto mjesto u kojem će oni prepoznati srednjovjekovne crteže za kojima su tragali, samo treba znati što željeti i gdje gledati.
