Blog mladih filmofila

Jedno od istaknutijih studentskih ostvarenja na Pula film festivalu ove godine kratkometražni je i autobiografski film Viktora Zahtile, studenta filmske i televizijske režije u Zagrebu. Autor je odlučio zabilježiti ishod trogodišnje veze sa svojim partnerom Goranom koja se privodi kraju, ogoljavajući obojicu do temelja i na svim razinama.

Film je podijeljen u pet poglavlja, gdje se u svakom na specifičan način prožimaju različiti kadrovi, ovisno o bliskosti partnera u tom trenutku. Često se koristi tehnika u kojoj se ljubavnici kroz subjektivne i polu subjektivne planove grabe pogledima i udovima dok u isto vrijeme gledatelji čuju njihove misli i razgovore nadajući se da se takva ljubav nastavlja i nakon filma. Goran i Viktor istodobno se čine i antagonistima za vrijeme situacija gdje se vidno osjeti udaljenost među njima, ali u kojima još uvijek jedan drugome izjavljuju i pokazuju ljubav. „Jer što da radimo u ovoj usranoj državi s našim mizernim prihodima nego da se volimo, jebemo i partijamo do gorkog, slatkog kraja" izraz je čistog hedonizma kojeg Viktor vidi kao jedan od produkta njihove ljubavi.

U nekim dijelovima teško je povjerovati da je riječ o dokumentarcu zbog izvrsnih redateljskih rješenja koja podebljavaju cijeli estetski dojam. Likovi su se u potpunosti i prirodno predali kameri koja je bila u rukama Karle Jurić, Elena Radošević je spojila sve u film, a za produkciju su zaslužni Laura Vuksan i Marin Leo Janković. Sve u svemu, ekipa koja stoji iza svega čini se dobra kombinacija za nova dobra ostvarenja kojih će, nadam se, biti u bliskoj budućnosti.

Film je prvi put prikazan na 12. Filmskoj reviji Kazališne akademije ove godine gdje je i osvojio nagradu za najbolju dokumentarnu režiju, a i dalje nastavlja obilaziti festivale od kojih je slijedeća prilika za pogledati ga na Motovun film festivalu. Iako su ga neki prozvali provokativnim, After party bez pretjerivanja i s debelo naglašenom dozom ljubavi iznosi svakodnevnicu života ljubavnika koji su odlučili skinuti svoje maske za film i bez ikakvog nametanja obojati isti snagom neiskvarenih emocija.

Ljudska potreba za komunikacijom i ostavljanjem traga u nezaustavljivoj protežnosti povijesti rezultirala je, između ostalog, pojavom pripovijedanja i teatra, a kasnije i filma. Pripovijedanje se razvilo u novo oruđe stimuliranja imaginacije, otvorilo je vrata iskustvu nakon kojeg se čovjek ponekad osjeća ohrabren, uznemiren ili ravnodušan spram umjetničkog djela koje mu je prenijelo priču.

Film kao sredstvo komunikacije i iskustvo koje se neizbježno pretvara u izmaglicu subjektivnih sjećanja elementi su na kojima počiva Kratki izlet Igora Bezinovića, priča o skupini mladih ljudi koji se nakon tulumarenja po istarskim krajem otisnu na putovanje u nepoznato. To Realno nepoznato ima svoj Simbolički cilj, preciznije samostan u obližnjoj divljini čije zidine čuvaju srednjovjekovne freske. Narativno gledano, to je to pa se dade zaključiti kako je priča prikladna kratkometražnom filmu, no Bezinović je već snimio Vrlo kratki izlet i sada nas je odlučio povesti na očito nešto duži Kratki izlet.

Tijekom cjelonoćnog partijanja neutaživi superego Roko (Mladen Vujčić) uspio je skupiti nekolicinu mladića i djevojaka, a među njima i lika Stolu (Ante Zlatko Stolica) koji funkcionira kao fokalna točka filma, te se oni upute u istarski krajolik zarastao u krš i makiju. Gledateljsko iskustvo usmjerava Stolina naracija, ispresijecana sumnjama u vlastitu interpretaciju događaja, čak i odvijanje takve pustolovine. Nepovjerenje u pripovjedača i ekspozicijsko izlaganje ostavljaju utisak zalutalosti gledatelja u svijet u kojem niti jedna smjernica ne vodi prema predodređenom odredištu, svijet nihilističkog uspona na Ventux bez previše radnje i snažnih emocija te bez pretenzije da se slijede smjernice filmske sintakse ili publici pruži tematski jasniji film.

Odgovor se ne krije niti u vizualnom aspektu filma uokviren 4:3 formatom, jedino je primjetno da je početno tulumarenje popraćeno dokumentarističko nemirnom kamerom a izlet je uhvaćen dugim statičnim kadrovima tek s pokojim glatkim švenkom čime se njihovo putovanje apstrahira na razinu metafizičkog iskustva. Nestalnost ljudskog sjećanja je dodatno apostrofirana različitim majicama koje iz kadra u kadar nose mladići i djevojke, a obrada zvuka sudjelovala je oživljavanju ljetnog krajolika kojim skupina kroči u bezdan u što su se zagledali. Bezdan im je uzvratio pogled i pripadnici skupine nalaze, svatko za sebe, nešto što će ih ipak odvratiti od misije pa do samostana u konačnici dolaze samo Stole i Roko te u jednom trenutku otkrivaju freske na zidovima da bi iste u sljedećem momentu bile pretvorene u oštećenu površinu kamenih zidova.

Epistemološko propitkivanje ljudsko memorije i besmislenosti iskustva koje se a posteriori obilježava označiteljima koji istom iskustvu kidaju smisao te ga svode na lažno sažetu simboličku cjelinu, spojili su se s medijem filma u audio-vizualno iskustvo što nas, ako se prepustimo njegovom nagonu i zanemarimo vlastitu racionalnost, poziva da živimo, pjevamo i pijemo, ševimo i smijemo, sve do jutarnjih sati i opet u mrak. Jer uistinu, svaka komunikacija jede svoj sadržaj pa je tako i Kratki izlet prihvatio vlastiti neuspjeh i prepustio se putovanju u nepoznato. Svi želimo ostaviti trag, a Bezinovićev je svoj trag u domaćoj kinematografiji ostavio filmom koji će neke odvesti do samostana u kojem neće vidjeti nikakve freske dok će druge odvesti na isto mjesto u kojem će oni prepoznati srednjovjekovne crteže za kojima su tragali, samo treba znati što željeti i gdje gledati.

Nakon uspjeha svog 15-minutnog filma iz 2014. Vrlo kratki izlet, Igor Bezinović vraća se na platno cjelovečernjom inačicom istoimene Šoljanove knjige, Kratki izlet (2017). Riječ je o šarmantnom i laganom filmu ceste o Stoli (Ante Zlatko Stolica), mladiću koji boravi u kampu Motovunskog filmskog festivala, gdje slučajno upoznaje nekolicinu ljudi s kojima preživljava vruće festivalske dane i neprospavane noći. I kad osjeti laganu frustraciju tom kamperskom rutinom, on susreće svog poznanika Roka (Mladen Vujčić), koji im predlaže da se upute jedno jutro prema samostanu s freskama, za koji ni sam nije siguran gdje se nalazi. Popraćena duhovitom naracijom glavnoga junaka, priča slijedi besciljno lutanje grupice novopečenih prijatelja šumama i napuštenim selima nakon nesretnog kvara na autobusu.

Ono po čemu se film ističe jest format snimke, koji nije standardni filmski, već odavno zaboravljeni praiskonski 4:3, što Kratkome izletu daje poseban šarm. Glumačka izvedba je nonšalantna i prirodna, te s nestajanjem članova ekspedicijske ekipe komično se opisuju međuljudski odnosi na festivalima – hrpica stranaca najednom se sprijateljuje, dok ih povezuje vreva, ritam glazbe i bljeskovi stroboskopa, pa čak se i zaljubljuju, no po festivalu sve mine i ljudi netragom nestaju, bez povoda, bez želje za nastavkom prijateljstva, i s velikom šansom da se više nikada neće susresti.

Ova simpatična i jednostavna priča o putu do nigdje usputno nam dočarava i čitavu lepezu specifičnog istarskoga folklora: od tradicionalne istarske glazbe, napuštenih slikovitih sela ili sela s tek nekoliko znatiželjnih stanovnika, do šuma, ravnica, boškarina, opojnoga vina i mističnog plesa zvončara. Svojim Kratkim izletom Igor Bezinović možda nije učinio ništa spektakularno, no publici je ponudio lagani i lijepi ljetni film za gledanje uz vino i lubenice i odmaranje mozga.

Rahela Vešković

​Premijera kratkometražnog filma Siguran let scenarista i redatelja Alda Tardozzija održala se u pulskoj Areni u sklopu programa Kratka Pula, kao posve prikladna uvertira dugometražnom filmu "Kratki izlet" Igora Bezinovića. Zabavna obiteljska komedija s prstohvatom romantike koja se, na svu sreću, ne pretvara u dramu.

"U Americi to svi rade", kaže Višnja (Lana Barić) svom mužu Zdravku (Bojan Navojec), ne shvaćajući u čemu je problem. No, problem je itekako nastao kad je odlučila razdvojiti mnogobrojnu obitelj na dva različita leta za Australiju. Zdravkova sestra se udaje i cijela obitelj uz proširene članove planira uzbudljivo putovanje, a jedino je Višnja zapela za ideju da treba paziti na obiteljsku sigurnost – za "ne-daj-Bože" slučaj da se jedan avion sruši, barem neće cijela obitelj poginuti.

Unatoč obilnoj količini crnog humora na kojem počiva zaplet ove komedije, nema prelaženja u zonu pretjerane morbidnosti, te pruža plodno tlo za nadahnute dijaloge i dosjetljive opaske. Dramaturški je dio sjajno odrađen, a Tardozzi ne oskudijeva ni u području inspirativne i vizualno dopadljive režije. Koristi se izrazito čistim kadrovima, pazeći na malu dubinsku oštrinu, te statičnom kamerom uz česte krupne i blize kadrove članova obitelji u tijeku burne rasprave oko rasporeda sjedenja, i postepenim udaljavanjem/približavanjem kamere u skladu s intenzitetom događajnosti. U montažnom i režijskom smislu, zanimljiv je postupak odabira planova i usklađivanja s trenutno prikazanim emocijama – dok su supružnici tek na početku gorljive svađe, još uvijek su u krupnom dvoplanu, no svakim povratkom na njih dvoje, kamera je sve udaljenija, što odražava njihovu međusobnu razdvojenost u emocionalnom smislu. Pozadinska glazba izvrsno ocrtava klasičan potpis komedije.

Likovi nisu svedeni na puke karikature, kao što zna biti čest slučaj u nastojanju da se pojača humorističan dojam, već u svojoj ozbiljnosti i karakternim razlikama pružaju čvrst uporanj za dobar, neisforsirani humor. Tardozzi uspješno izbjegava tu zamku i ne podliježe podcrtavanju publici, prepuštajući tako gledateljima da sami prepoznaju komične elemente unutar dobro postavljene premise. U međuvremenu, isplivaju na površinu i potisnuti problemi supružnika, koji utječu na sve prisutne, no na svu sreću film ne otpliva u more drame, već zadrži romantičan prizvuk.

Poseban dojam ostavlja Bruno Mašić, odlično utjelovivši dječaka Nou – duboko zabrinutog za potencijalnu skorašnju smrt u avionskoj nesreći. Upravo iz te njegove djetinje naivnosti i ozbiljnosti proizlazi najvećim dijelom razlog za često izazivanje iskrenog smijeha u publici. Doduše, postavlja se pitanje nisu li djeca sama po sebi uvijek savršeni protagonisti u ovakvom slučaju jer ipak najlakše mogu dočarati tu simpatičnost i prirodnu karizmatičnost kod zahtjevnih izvedbi u konfuznim humorističnim situacijama. Ipak, ostatak glumačke postave također je majstorski uronio u svoje uloge.

Razdvajanje obitelji da bi se barem jedan dio spasio ako se drugom nešto dogodi, podsjeća i na korijene takve prakse još iz ratnih vremena, kada je bila standardna praksa da određeni članovi ostanu doma, dok ostali iskušavaju svoju sreću u nesigurnim putevima izbjeglištva. Za hrvatsku kinematografiju bi bilo poželjno da se zadrži ova praksa stvaranja dobrih komedija, jer publika to svakako treba, a i zaslužuje.

​U kretanju kamere toliko usporenom da se doima kao da je vrijeme stalo, pogled prelazi preko putenih detalja tijela djevojaka u uniformama koje na školskom igralištu pod jarkim suncem neumorno igraju odbojku.

Uvodna je to sekvenca filma Psi ljubavi, dugometražnog prvijenca australskog redatelja i scenarista Bena Younga koja već sama kao da predskazuje neku zlu kob koja će zadesiti tolikom pažnjom minuciozno sagledavan obožavani objekt. Uistinu, slowmotion scene koje Young koristi na početku filma pripadaju očima predatora koji vrebaju svoj plijen, čime na samome startu nagoviješta iznimno usklađen spoj dobro tempirane priče i dobrih vizualnih rješenja koji će ostati na razini do samog kraja filma.

Riječ je o psihološkom trileru koji u toplim bojama vruće ljetne Australije osamdesetih godina otkriva grozomoran, sadistički ritual bračnog para koji otmicom lokalnih djevojaka začinjava svoj seksualni život. Ključni dijelovi radnje odvijaju se na psihološkoj razini, koja je ujedno i njezin glavni pokretač: otprije postojeće tenzije među supružnicima Evelyn (Emma Booth) i Johnom Whiteom (Stephen Curry) nabijane u patološki manipulativnim odnosima moći u neprestanoj su stihiji, što njihovoj najnovijoj žrtvi Vicki (Ashleigh Cummings) ulijeva nadu dok pomalo rovari po šavovima tog nestabilnog odnosa ne bi li uspjela pobjeći. Izrazita psihološka karakterizacija likova duži svoj uspjeh izvrsnoj glumi, posebice Cummingsove, koja je u Veneciji nagrađena Fedeora nagradom za najbolju glumicu, ali i izvrsnim redateljskim postupcima i fotografijom koju potpisuje Michael McDermott.

Odlično Youngovo rješenje teške tematike leži u balansiranju između napetih i nestalnih psiholoških igra između likova te blagog sadizma i seksualnih perverzija koje dolaze u paru s Vickinim mučenjem. Koristeći simboličke kadrove te izbjegavanjem pojedinih eksplicitnosti, niti najmanje ne prelazi granicu dobroga ukusa naprestano zadržavajući gledatelja na rubu sjedala. Premda u trajanju od gotovo dva sata, događaji u Psima ljubavi izuzetno su dobrog ritma, u fluidnom slijedu u skladu s mijenama psiholoških stanja likova. U toj mučnoj tematici nakon koje ostaje samo šok, kontinuirana napetost i neizvjesnost ne dopuštaju prazan hod ni klišeizirane scene filmova otmice. Skladna naracija usklađena s brojnim, pažljivo izabranim formalnim postupcima, igrama s okvirima, otvorenim i zatvorenim prozorima i mizansceni koji ne propuštaju dati i estetsku vrijednost filmu, recept su za izvrsno filmsko ostvarenje koje počiva na dobroj mjeri.

​Kratkometražni igrani film 'Crveno' redatelja Tome Waszarowa, bugarski film nastao i u hrvatskoj manjinskoj koprodukciji, donosi neočekivani dašak osvježenja.

Prikazan je u sklopu programa Kratka Pula, zajedno u bloku s poprilično tmurnim ostvarenjima poput 'Po čovika', 'Med i mliko', 'Plavi Petar', te 'Čokoladno jaje'. S obzirom da svaki od navedenih filmova karakterizira korištenje ispranih boja hladnih tonova, početak prikazivanja nije djelovao obećavajuće – navodeći gledatelje na zaključak da se radi o još jednoj u nizu tjeskobnih priča. Autorska odluka odabira užeg formata slike, kao i nerijetko uskih kadrova, sugerira određenu dozu klaustrofobičnosti, dok glavni lik vozača autobusa u početnoj sekvenci ostavlja dojam nezadovoljne i nesretne osobe. Korištenjem kamere iz ruke i suptilnih švenkova među likovima ostvaruje se dinamika radnje i izvrsno obuhvaća slojevitost događaja u malom prostoru.

Zanimljiva premisa filma o (ne)poštivanju pravila započinje poticajnim događajem u vidu pokvarenog semafora, jedinog u malom gradu, i do granica apsurda poslušnim vozačem, koji odbija pokrenuti autobus dok se ne upali zeleno svjetlo jer bi to bilo "protiv pravila". Zajedno s nekoliko zarobljenih živopisnih putnika – dobili smo savršeni recept za postepeno gradiranje humorističnih situacija.

Autori ovu komediju navodno opisuju kao 'film ceste koji zapne na prvom križanju'. I doista, pravo putovanje se zapravo događa unutar skučenog, zatvorenog autobusa koji stoji na mjestu. Scena u kojoj bakica na kolima koja vuče konj prođe pored njih, podcrtava očaj putnika i želju za dovršetkom putovanja, ali i apsurdnost situacije. U svijetu u kojem je i inače diskutabilno bezrezervno vjerovanje u red i zakon, postavlja se pitanje mora li se uvijek i svugdje slijepo slijediti pravila. Da bi ironija bila tim veća, ova situacija prouzrokuje niz problema čak i s lokalnom policijom.

Waszarow nas vješto involvira u priče srčanih likova, vrlo uvjerljivo utjelovljenih i nimalo izvještačenih. Također se to odnosi na smisao za humor – ne poseže se za jeftinim i vulgarnim, a opet tako često korištenim forama. Smijeh izazivaju sasvim jednostavni i nepretenciozni postupci likova, čime se postiže svojevrstan osjećaj lakoće. Komedija kakva bi i trebala biti, u svom najboljem svjetlu, te dokaz da i kratkometražni filmovi mogu opravdano težiti uspjehu u tom žanru.

Unatoč prvotnim pretpostavkama o atmosferi filma prožetoj hladnijim tonovima, postepeno se otkriva da je zapravo jedna topla priča o međuljudskim odnosima zapakirana u naizgled površan zaplet. Čak i dojam hladnoće slike pred kraj filma biva jedva primjetno zamijenjen toplijim nijansama. Intenzitet i gradacija su u svakom smislu – i na vizualnoj i na događajnoj razini – apsolutno majstorski pogođeni.

Potvrda da pohvale zasluženo idu filmu 'Crveno' dolazi i u obliku nagrade publike na Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Palm Springsu, održanim od 20. do 26. lipnja. Pa tako nije bilo nimalo iznenađujuće što je osvojio i gledatelje na Pula film festivalu, koji su ga nagradili iskrenim, nimalo "reda-radi" pljeskom. 

Treća večer Pulskog filmskog festivala u Areni bila je ponešto drugačija od ostalih.Naime, po prvi puta u povijesti ove manifestacije oba prikazana filma pripadala su istome redatelju – Anđelu Jurkasu. Popraćeno spektakularnim najavama u medijima, čovjek bi pomislio da ovakvu prestižnu poziciju mora dobiti kakav izvanredni inovativni genije, wunderkind. Pa da, nije li to onaj debitant koji snima prvu hrvatsku filmsku ljubavnu trilogiju? Par naslova koji se završavaju uskličnicima po portalima kasnije, i Jurkas je napunio Arenu. Ono što smo imali priliku vidjeti jest premijera drugog dijela njegove sage, F*ck Off I Love You (2017), te osvježiti sjećanje na prvi mu uradak, Zbog tebe (2016).

F*ck Off I Love You sastoji se od nekoliko epizoda, baš poput filma prethodnika, no ovoga puta povezanih glavnim likom, polu-uspješnim književnikom Alvinom, kojeg glumi ni više ni manje nego sam Jurkas. On dobiva 2000 eura da napiše knjigu o svojim propalim ljubavima, a film prati njegovo brainstormanje koju od bivših djevojaka bi valjalo uključiti u tu priču. Tu je prva bivša (Doris Pinčić Rogoznica), ovisnica o kokainu, koja je počinila suicid, zatim druga (Jelena Perčin) koja se okrenula alternativnoj medicini nakon dva spontana pobačaja, pa udata žena (Csilla Barath-Bastaić) s kojom je prevario djevojku, zatim glumica (Judita Franković) kojoj jednostavno nije mogao vjerovati, i još barem tucet ili dva usputnih pričica o nekim prolaznim, kratkim aferama s kojekakvim Ruskinjama, Indijkama, maloljetnicama, pa čak i Anđom Marić.

Ne znam otkuda krenuti sa nabrajanjem svih problema ovoga filma, možda najbolje započeti s onim bolno očitim. Anđelo Jurkas, taj renesansni čovjek našega doba, možda bi iznjedrio bolji filmski uradak da se držao isključivo redateljske palice (makar bi trebao poslušati i lekciju-dvije o režiranju). Ovako, postavivši sebe za glavnoga junaka (opet), sve zaudara po sto-i-nešto minutnom egotripu. On je Casanova koji skače iz veze u vezu, svakoj od tih izvanredno lijepih djevojaka potpuno je neodoljiv, pa ne propušta naznačiti da su mnoge od njih bile manekenke, te je baš svaka najbolji seks u životu upražnjavala upravo s njim. Također, kao i u filmu Zbog tebe, započinje s kvazi-ženskom perspektivom njihove veze, no ubrzo započinje njegov monolog, tu i tamo prekinut nemaštovitim dijalogom kojim dominiraju njegove prgave fraze pokupljene na prvoj godini Filozofskog, ili svađom ljubavnika koji se ponašaju kao kakve hormonične pubertetlije, a na kraju svega uvijek je on taj koji je žrtva. Dobar scenarist jest empatični scenarist – onaj koji se uspijeva uvući u život i glavu svakog svog lika, sagledati postavljenu situaciju iz svih kutova, i to je Jurkasov najveći propust. On hoda po rubu šovinizma sprdajući djevojku koja se okrenula duhovnosti nakon dva pretrpljena abortusa, i ljuti se na ženu koja je ostala trudna sa svojim mužem i posvetila se braku, a ne prolaznoj aferi s kolegom. Ovo je film o njemu i samo njemu. I svi ostali samo su ondje da budu lijepi ili da ga ukrase svojim imenom.

I kad smo već kod imena, postoji i taj redundantni subplot o pronalasku žrtve o kojoj bi napisao biografiju, pa se onda, bez nekog posebnog razloga i poveznice s glavnom radnjom, u gostujućim ulogama pojavljuju Nina Badrić, Hladno pivo, Gibonni i brojni drugi. Njihova jedina funkcija jest ona marketinška, te da Jurkas pokaže tko su sve ti njegovi cool frendovi – vapaj je to odraslog čovjeka koji nema dovoljno dobru supstancu filma da bi konkurirao u kinima, pa se hvali poznanstvima u rangu osmogodišnjeg klinca koji se učiteljici prijeti rečenicom: „Znate li vi tko je moj tata?".

Kao dobar poznavatelj glazbe i njen kritičar, Jurkas zakazuje i na ovom području. Film je prožet glazbenim referencama i komadima koji nikako ne odgovaraju raspoloženju scena u koje su loše ukomponirani do mjere da je ponekad teško razlučiti što lik govori od onoga što netko u pozadini pjeva, pa gledatelju glazba postaje tek iritantna distrakcija. Ritam filma je također potpuno promašen, on kreće umjereno, pa onda ubrzava montažom svih tih kratkih vezica još dodatno ukrašenih suvišnim nepovezanim elementima poput otmice boksačice ili orgija u autu, pa usporava do mjere iritantnosti u segmentu s Juditom Franković.

Ipak, Jurkas je dva koraka ispred publike i ispred kritike, pa samodopadno na kraju predviđa ženske optužbe za šovinizam, usporedbu s Jarmuschevim Slomljenim cvjećem, manjak dobrog filmskog sadržaja i što sve ne, govoreći tako svoj f*ck off svima koji su odvojili vrijeme da pogledaju film. Uz ovakvo drsko obraćanje gledateljima s visoka i bez zrnca samokritičnosti, pitam se, za koga je Jurkas snimio ovaj film? Očigledno isključivo za samoga sebe. A zašto? Jer može.

Rahela Vešković