U dugoj redateljskoj karijeri koja, uz stanke, traje od sredine 60-ih godina prošloga stoljeća do danas Antun Vrdoljak je bez imalo sumnje stekao potpuno pravo na ulaz u panteon hrvatskih filmskih redatelja. Okušavši se u žanrovskom filmu, u kriminalističkome, osobito uspješno u ratnome, u komediji, napose jednom od najslavnijih naših televizijskih serija Prosjacima i sinovima, nastalima u zahtjevnom modusu tragikomedije, Vrdoljak je svoju autorsku poziciju uvelike potvrdio i adaptacijama hrvatske književnosti, najavivši ih već spomenutim naslovom, u dijalogu s istoimenim romanom Ivana Raosa, kao i u nadahnućima Ratnim dnevnikom Ivana Šibla. U takvom "klasičnom" adaptacijskom nizu, Vrdoljak je započeo ekranizacijom drame Mećava Pere Budaka, u kojoj je sugestivno prenio naturalizam predloška u prožetosti sa simboličkom dimenzijom, da bi vrhunac dosegnuo režijom filmskih obrada dva kanonska teksta: romana Kiklop Ranka Marinkovića, čijim će se predlošcima, ovog puta novelističkima, potom vratiti u omnibusu Karneval, Anđeo i Prah, i drame Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže. Vrdoljakov Kiklop vizualizira ponajprije onaj prividno realističko-psihološki sloj toga monumentalno polifonog romana, ali i itekako naslućuje veliku Marinkovićevu temu problema pogleda, percepcije i interpretacije viđenog, razvijajući sveobuhvatan osjećaj iščekivanja neumitne propasti, pripovjednim ritmom te fotografijom pretežito tamnih zagasitih kolorita, s tračcima svjetla koje probija zamračene interijere stanova i kavana. Takva će fotografija obilježiti i Glembajeve, nastale kreativnim autorskim povezivanjem drame s fragmentima Krležine proze o Glembajevima, film kojim se Vrdoljak iznova, kao i uvijek dotad, pokazao majstorom vođenja glumaca (očitujući u tom smislu možda i vlastite filmske početke), ujedno film kojim je, kako dijaloškim scenama, tako i kadrovima subjektivnih sjećanja i zamišljaja, plastično naglasio fikcionalni ton predloška, simboličke slike društva u agoniji, epohe krize i rasapa. Pa, ako se u Vrdoljakovu adaptacijskom pristupu mogu u ovim usputnim refleksijama iščitati i natruhe autorove sklonosti stanovitoj poetici manirizma, s čim se on sam vjerojatno ne bi složio, ostaje tek i u tom smislu bogatstva referenci koje spomenuti filmovi prizivaju ponoviti kompliment njegovoj intuiciji i razmišljanju.

Bruno Kragić


Retrospektiva filmova Antuna Vrdoljaka

Antun Vrdoljak (Imotski, 1931) diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Popularnost stječe već kao glumac, ponajviše ulogom u H-8 (1958) Nikole Tanhofera. Kao režiser debitira 1965. epizodom Poslije predstave omnibusa Ključ. Uz adaptacije književnih klasika – filmove Mećava (1977) prema drami Pere Budaka, Kiklop (1982) prema romanu Ranka Marinkovića, Glembajevi (1988) prema tekstu Miroslava Krleže te Karneval, Anđeo i Prah (1990) prema Marinkovićevim prozama – najznačajniji dio Vrdoljakova opusa čini ratna trilogija Kad čuješ zvona (1969), U gori raste zelen bor (1971) i Povratak (1979). Režirao je i Prosjake i sinove (prema Ivanu Raosu, 1971), jednu od najpopularnijih hrvatskih televizijskih serija.

Devedesetih godina posvetio se politici i promociji Hrvatske u sportu. Bio je generalni direktor Hrvatske radiotelevizije i prvi predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora. Godine 2003. režira ratno-poratni ep Duga mračna noć (2003), a trenutačno priprema film General o životu Ante Gotovine.