Blog mladih filmofila

​Kratkometražni igrani film 'Crveno' redatelja Tome Waszarowa, bugarski film nastao i u hrvatskoj manjinskoj koprodukciji, donosi neočekivani dašak osvježenja.

Prikazan je u sklopu programa Kratka Pula, zajedno u bloku s poprilično tmurnim ostvarenjima poput 'Po čovika', 'Med i mliko', 'Plavi Petar', te 'Čokoladno jaje'. S obzirom da svaki od navedenih filmova karakterizira korištenje ispranih boja hladnih tonova, početak prikazivanja nije djelovao obećavajuće – navodeći gledatelje na zaključak da se radi o još jednoj u nizu tjeskobnih priča. Autorska odluka odabira užeg formata slike, kao i nerijetko uskih kadrova, sugerira određenu dozu klaustrofobičnosti, dok glavni lik vozača autobusa u početnoj sekvenci ostavlja dojam nezadovoljne i nesretne osobe. Korištenjem kamere iz ruke i suptilnih švenkova među likovima ostvaruje se dinamika radnje i izvrsno obuhvaća slojevitost događaja u malom prostoru.

Zanimljiva premisa filma o (ne)poštivanju pravila započinje poticajnim događajem u vidu pokvarenog semafora, jedinog u malom gradu, i do granica apsurda poslušnim vozačem, koji odbija pokrenuti autobus dok se ne upali zeleno svjetlo jer bi to bilo "protiv pravila". Zajedno s nekoliko zarobljenih živopisnih putnika – dobili smo savršeni recept za postepeno gradiranje humorističnih situacija.

Autori ovu komediju navodno opisuju kao 'film ceste koji zapne na prvom križanju'. I doista, pravo putovanje se zapravo događa unutar skučenog, zatvorenog autobusa koji stoji na mjestu. Scena u kojoj bakica na kolima koja vuče konj prođe pored njih, podcrtava očaj putnika i želju za dovršetkom putovanja, ali i apsurdnost situacije. U svijetu u kojem je i inače diskutabilno bezrezervno vjerovanje u red i zakon, postavlja se pitanje mora li se uvijek i svugdje slijepo slijediti pravila. Da bi ironija bila tim veća, ova situacija prouzrokuje niz problema čak i s lokalnom policijom.

Waszarow nas vješto involvira u priče srčanih likova, vrlo uvjerljivo utjelovljenih i nimalo izvještačenih. Također se to odnosi na smisao za humor – ne poseže se za jeftinim i vulgarnim, a opet tako često korištenim forama. Smijeh izazivaju sasvim jednostavni i nepretenciozni postupci likova, čime se postiže svojevrstan osjećaj lakoće. Komedija kakva bi i trebala biti, u svom najboljem svjetlu, te dokaz da i kratkometražni filmovi mogu opravdano težiti uspjehu u tom žanru.

Unatoč prvotnim pretpostavkama o atmosferi filma prožetoj hladnijim tonovima, postepeno se otkriva da je zapravo jedna topla priča o međuljudskim odnosima zapakirana u naizgled površan zaplet. Čak i dojam hladnoće slike pred kraj filma biva jedva primjetno zamijenjen toplijim nijansama. Intenzitet i gradacija su u svakom smislu – i na vizualnoj i na događajnoj razini – apsolutno majstorski pogođeni.

Potvrda da pohvale zasluženo idu filmu 'Crveno' dolazi i u obliku nagrade publike na Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Palm Springsu, održanim od 20. do 26. lipnja. Pa tako nije bilo nimalo iznenađujuće što je osvojio i gledatelje na Pula film festivalu, koji su ga nagradili iskrenim, nimalo "reda-radi" pljeskom. 

Treća večer Pulskog filmskog festivala u Areni bila je ponešto drugačija od ostalih.Naime, po prvi puta u povijesti ove manifestacije oba prikazana filma pripadala su istome redatelju – Anđelu Jurkasu. Popraćeno spektakularnim najavama u medijima, čovjek bi pomislio da ovakvu prestižnu poziciju mora dobiti kakav izvanredni inovativni genije, wunderkind. Pa da, nije li to onaj debitant koji snima prvu hrvatsku filmsku ljubavnu trilogiju? Par naslova koji se završavaju uskličnicima po portalima kasnije, i Jurkas je napunio Arenu. Ono što smo imali priliku vidjeti jest premijera drugog dijela njegove sage, F*ck Off I Love You (2017), te osvježiti sjećanje na prvi mu uradak, Zbog tebe (2016).

F*ck Off I Love You sastoji se od nekoliko epizoda, baš poput filma prethodnika, no ovoga puta povezanih glavnim likom, polu-uspješnim književnikom Alvinom, kojeg glumi ni više ni manje nego sam Jurkas. On dobiva 2000 eura da napiše knjigu o svojim propalim ljubavima, a film prati njegovo brainstormanje koju od bivših djevojaka bi valjalo uključiti u tu priču. Tu je prva bivša (Doris Pinčić Rogoznica), ovisnica o kokainu, koja je počinila suicid, zatim druga (Jelena Perčin) koja se okrenula alternativnoj medicini nakon dva spontana pobačaja, pa udata žena (Csilla Barath-Bastaić) s kojom je prevario djevojku, zatim glumica (Judita Franković) kojoj jednostavno nije mogao vjerovati, i još barem tucet ili dva usputnih pričica o nekim prolaznim, kratkim aferama s kojekakvim Ruskinjama, Indijkama, maloljetnicama, pa čak i Anđom Marić.

Ne znam otkuda krenuti sa nabrajanjem svih problema ovoga filma, možda najbolje započeti s onim bolno očitim. Anđelo Jurkas, taj renesansni čovjek našega doba, možda bi iznjedrio bolji filmski uradak da se držao isključivo redateljske palice (makar bi trebao poslušati i lekciju-dvije o režiranju). Ovako, postavivši sebe za glavnoga junaka (opet), sve zaudara po sto-i-nešto minutnom egotripu. On je Casanova koji skače iz veze u vezu, svakoj od tih izvanredno lijepih djevojaka potpuno je neodoljiv, pa ne propušta naznačiti da su mnoge od njih bile manekenke, te je baš svaka najbolji seks u životu upražnjavala upravo s njim. Također, kao i u filmu Zbog tebe, započinje s kvazi-ženskom perspektivom njihove veze, no ubrzo započinje njegov monolog, tu i tamo prekinut nemaštovitim dijalogom kojim dominiraju njegove prgave fraze pokupljene na prvoj godini Filozofskog, ili svađom ljubavnika koji se ponašaju kao kakve hormonične pubertetlije, a na kraju svega uvijek je on taj koji je žrtva. Dobar scenarist jest empatični scenarist – onaj koji se uspijeva uvući u život i glavu svakog svog lika, sagledati postavljenu situaciju iz svih kutova, i to je Jurkasov najveći propust. On hoda po rubu šovinizma sprdajući djevojku koja se okrenula duhovnosti nakon dva pretrpljena abortusa, i ljuti se na ženu koja je ostala trudna sa svojim mužem i posvetila se braku, a ne prolaznoj aferi s kolegom. Ovo je film o njemu i samo njemu. I svi ostali samo su ondje da budu lijepi ili da ga ukrase svojim imenom.

I kad smo već kod imena, postoji i taj redundantni subplot o pronalasku žrtve o kojoj bi napisao biografiju, pa se onda, bez nekog posebnog razloga i poveznice s glavnom radnjom, u gostujućim ulogama pojavljuju Nina Badrić, Hladno pivo, Gibonni i brojni drugi. Njihova jedina funkcija jest ona marketinška, te da Jurkas pokaže tko su sve ti njegovi cool frendovi – vapaj je to odraslog čovjeka koji nema dovoljno dobru supstancu filma da bi konkurirao u kinima, pa se hvali poznanstvima u rangu osmogodišnjeg klinca koji se učiteljici prijeti rečenicom: „Znate li vi tko je moj tata?".

Kao dobar poznavatelj glazbe i njen kritičar, Jurkas zakazuje i na ovom području. Film je prožet glazbenim referencama i komadima koji nikako ne odgovaraju raspoloženju scena u koje su loše ukomponirani do mjere da je ponekad teško razlučiti što lik govori od onoga što netko u pozadini pjeva, pa gledatelju glazba postaje tek iritantna distrakcija. Ritam filma je također potpuno promašen, on kreće umjereno, pa onda ubrzava montažom svih tih kratkih vezica još dodatno ukrašenih suvišnim nepovezanim elementima poput otmice boksačice ili orgija u autu, pa usporava do mjere iritantnosti u segmentu s Juditom Franković.

Ipak, Jurkas je dva koraka ispred publike i ispred kritike, pa samodopadno na kraju predviđa ženske optužbe za šovinizam, usporedbu s Jarmuschevim Slomljenim cvjećem, manjak dobrog filmskog sadržaja i što sve ne, govoreći tako svoj f*ck off svima koji su odvojili vrijeme da pogledaju film. Uz ovakvo drsko obraćanje gledateljima s visoka i bez zrnca samokritičnosti, pitam se, za koga je Jurkas snimio ovaj film? Očigledno isključivo za samoga sebe. A zašto? Jer može.

Rahela Vešković