Agape i Dnevnik mašinovođe – posljednji filmovi u Areni

Tijekom predstavljanja filma Agape kojeg premijerno gledamo večeras u Areni, redatelj Branko Schmidt je komentirao kako mu je to 11 film u Puli, no da je svejedno uzbuđen kao da mu je prvi.

Zamislio ga je kao dio trilogije (uz Metastaze i Ljudoždera – vegetarijanca), te je napomenuo kako se film razlikuje od svojih prethodnika po tome što je htio razumjeti svog junaka, u čemu mu je uvelike pomogao scenarij Ive Balenovića.

U odnosu na prošli film, koji je doživio 85 izmjena scenarija, Agape su preživjele čak 185, a to je i, između ostalog, razlog zbog kojeg je ludost i hrabrost u ovom poslu nužna. Završna verzija je, naime, doprinijela stvaranju empatije prema liku svećenika homoseksualca kojeg igra Goran Bogdan, a koja je nužna u društvenoj atmosferi etiketiranja pojedinaca koji su drukčiji i koji, jednom kada dospiju na društvenu ''crnu listu'', iako krivo optuženi, budu otpisani i stavljeni na stup srama.

Na komentar voditelja konferencije za medije kako se čini da je današnja mladež konzervativnija od starijih generacija, Schmidt se složio, te rekao da se on sam sebi čini puno tolerantnijim od njih, te da razloge treba tražiti u više sfera, od politike do školstva. Na to se nadovezao Goran Bogdan koji je rekao kako je Brankov hrabri način rada, svojevrsni rokerol kojemu teži, upravo ono što je dugo tražio i napokon našao u ovoj hrabroj suradnji sa naprednim ''starim jarcem''.

 Schmidt također nije štedio na komplimentima, tvrdeći kako je u Bogdanu našao savršen izbor za smotanog, dragog i zbrčkanog lika, te da mu je suradnja bila dragocjeno iskustvo. Pohvalio je i mlade glumce Denisa Murića i Pavla Čemerikića koji su za film angažirani preko audicije održane u Beogradu, a potonji je, s obzirom na to da živi u Prištini, tek dan prije početka snimanja dobio potrebe papire za boravak.

Producent Stanislav Babić rekao je kako je film financiran sredstvima HAVC-a, u koprodukciji s HRT-om, a s obzirom na to da zbog duljine snimanja nisu mogli snimati u pravoj crkvi, istu je ''glumio'' nedavno renovirani zagrebački Francuski paviljon.

Montažer Hrvoje Mršić komentirao je kako mu je bilo zadovoljstvo raditi na filmu, te kako se mogao više poigravati sa međuodnosom likova jednih prema drugima, kao i likova prema cjelini radnje (što u druga dva filma nije bio slučaj), direktor fotografije Dragan Ruljančić naglasio je voajerski aspekt kamere koja prati događaje u filmu, a majstorica šminke dodala je kako je maska morala biti žestoka, ali ne i gadljiva.

Upitan o budućnosti filma, redatelj Schmidt priznao je kako mu je mana to što nikada nije gajio veliku ljubav prema direktorima svjetskih festivala, kako nije dobar prodavač svoje ''robe'', te da to ne može sa sigurnošću predvidjeti, no film će od listopada biti u distribuciji, te mu želi dug život i mirno more.

 

Posljednji film iz Hrvatskog programa u Areni – Dnevnik mašinovođe

Dnevnik mašinovođe, Miloša Radovića manjinske je koprodukcije i posljednji film u konkurenciji kojeg će gledatelji večeras gledati u Areni.

Riječ je o tragičnoj komediji o nevinim ubojicama i njihovim životima, strojovođama, koji tijekom svog radno vijeka nenamjerno ubiju dvadeset do trideset ljudi.

Miloš Radović, govoreći o filmu, rekao je kako je ideju za priču dobio od prijatelja koji radi dokumentarce i snimao je mašinovođe.

„Izabrao sam humor kao način da ispričam ovu priču jer se humorom mašinovođe bore sa svakodnevnim problemima, iako je ovo mogao biti i vrlo ozbiljan film. Međutim, cilj mi je bio snimiti dirljiv film i nadam se da sam u tome uspio“, kazao je Radović.

Glumac Lazar Ristovski, prošlogodišnji dobitnik Zlatne Arene za najbolju mušku ulogu, u filmu je „pater familias“, oštar otac meka srca.

 „Ulogu je Radović pisao za mene. Vrlo sam sličan Iliji kojeg igram. Uvijek namrgođen zbog stalne koncentracije na život“, izjavio je. Opisao je svoj lik kao osobu koja, nakon ženine smrti i zbog brige za bližnje, „nosi cijeli svijet na leđima“.

Hrvatski koproducenti, Maja Vukić i Ivan Maloča, složili su se da je suradnja na ovom filmu bila plodonosna. Film je prikazan na više od 40 festivala i dobio je preko 20 nagrada.  

A koliko dugo traje redateljeva povezanost s Pulskim filmskim festivalom, ispričao je i na samom kraju kazavši kako festival „poznaje“ od davne 1963.

„Prvi put sam na ovaj festival došao za njegovo deseto izdanje. Bio sam s ocem koji je imao prijatelje filmaše“, prisjetio se.

Oba filma gledamo večeras u Areni, s početkom u 21 i 30 sati odnosno 23 sata.