Osobne sudbine često su odlični predlošci za filmove, pa su tako i Danilo i Rade Šerbedžija odlučili ekranizirati dramu s biografskim elementima Dušana Jovanovića. Oslobođenje Skoplja snimljeno je u europskoj koprodukciji Hrvatske, Makedonije, Finske i Velike Britanije, a u njemu pratimo sudbinu dječaka Zorana i njegove obitelji u nacistima i Bugarima okupiranoj Makedoniji.
Relativno mirno djetinjstvo jedanaestogodišnjeg dječaka uznemirava racija, u kojoj nacisti uhićuju Zoranovu prijateljicu Židovku i odvode nju i njezinu obitelj u logor. Ubrzo njegovog tetka, komunističkog simpatizera, pretuku te on ostaje invalid, a u kuću deportiranih Židova useljava se nacist, s kojim njegova majka razvija neobičan odnos. Događaji su predstavljeni iz Zoranove perspektive, što je sugerirano unosima u dnevnik, kao i snovima u kojima vidi oca i svoju deportiranu prijateljicu – ljude koje simboliziraju njegovu nekadašnju sreću.
Filmu se mogu zamjeriti neki elementi zapleta koji su već više puta viđeni. To se prvenstveno odnosi na prikaz ljudskih sudbina pod utjecajem rata, posebice na priču o njemačkom vojniku koji postaje dijelom života majke i sina, što pomalo podsjeća i na Kako su me ukrali Nijemci (2011). Ipak, i ove scene uglavnom funckioniraju, osim što u pojedinim scenama usporavaju tijek radnje. Kraj filma je ono što mu daje nijansu neobičnosti i otvara prostor za tumačenje, jer postavlja upitnik na odnose Zoranovog oca i majke.
Jedan od aduta ovog filma je glazba, koju su radili Vlatko Stefanovski i britanski skladatelj Nigel Osbourne. Ona je tradicionalnim zvukom dočarala makedonski krajolik i melankolično raspoloženje, a ujedno i obogaćuje kadrove koji podsjećaju na klasične britanske drame, poput nedavnog Gospodina Turnera (2014).
S obzirom na to da je napravljen prema kazališnom tekstu, naglasak je na odnosima i na likovima koji su kompleksno prikazani. Gledatelj se ponekad može osjećati kao da doživljava deja vu, ali neće zažaliti ako odluči posvetiti vrijeme Oslobođenju Skoplja.
