Treći je okrugli stol 63. PFF-a bio organiziran kao osvrt na 25 godina kinematografije samostalne države. Organiziran od strane Diane Nenadić i Hrvoja Pukšeca, Nenadić je odlučila prebaciti fokus s dominirajućeg diskursa o industriji na onaj o filmu samome i njegovim autorima te ispraviti sliku filmske kritike u javnosti.
Na stolu su sudjelovali, osim spomenutih, i Marijan Krivak, autor na festivalu predstavljene knjige ''Kino Hrvatska'', filmski kritičari Jurica Pavičić i Damir Radić, Bruno Kragić, član uredništva Hrvatskoga filmskog ljetopisa, Ivan-Goran Vitez, redatelj, Danilo Šerbedžija, predsjednik HDFR-a, Miroljub Vučković, predstavnik Filmskog centra Srbije, te Igor Galo, glumac. Raspravu su moderirali Diana Nenadić i Boško Picula.
Nenadić je prvo ponudila kratki i vrlo ugrubo klasificiran pregled hrvatske kinematografije u posljednjih 25 godina, krenuvši od najranijih inicijativa kao što je bio okrugli stol Pulskog filmskog festivala 1995. na kojem je i službeno započeo razgovor o mladom hrvatskom filmu. Sljedećih 5 godina obilježio je porast njegove popularnosti (za to uvelike zaslužan Vinko Brešan) i vraćanje hrvatske publike u kino, da bi 2003. započeo i plasman hrvatskih filmova na prvo tzv. B festivale, a nedugo kasnije i na one najcjenjenije u sporednim kategorijama. Za početak posljednjeg perioda u kojem se trenutno nalazimo, onog velike produkcije i nastavka započetog trenda, Nenadić uzima 2008. godinu koja je, i između ostalog, bila i godina osnivanja Hrvatskog audiovizualnog centra.
.
Pitanje koje je potaknulo diskusiju bilo je ono o postojanju hrvatskog filma kao brenda, odnosno njegova prepoznatljiva identiteta.
„Kinematografije postoje dobre i prepoznatljive, dobre i neprepoznatljive te loše i prepoznatljive. Kriteriju prepoznatljivosti ne treba težiti, no on svakako olakšava plasman na međunarodno tržište“ naglasio je Pavičić te dodao da za uspjeh nacionalne kinematografije, treba balansirati različite ciljeve kao što su inozemna vidljivost, sposobnost lokalne proizvodnje uspješnica i prepoznatljivost.
Njegovo je mišljenje da je hrvatska prepoznatljivost prema vani povećana, no ona i dalje nije senzacionalna. Ono što on također ističe jest činjenica da ta prepoznatljivost nije uvjetovana kvalitetom filma, jer po njemu suvremeni filmovi kvalitativno ne odskaču od onih snimljenih prije 10-ak godina, a postižu veću vidljivost od starijih. Miroljub Vučković se s slaže Pavičićem da ne treba isključivo težiti prepoznatljivosti jer se prepoznatljivost postiže kumulativnošću, a to je nesiguran i neizvjesni put. Jedini je siguran put oslobođenje. Oslobođenje autora i producenata, ali i oslobođenje od teme rata.
Krivak ideju takvog oslobođenja u društvu toliko opterećenog politizacijom smatra utopijskom. On uspješan film tumači kao onaj o kojem se priča i koji otvara brojne teme i po njemu je za hrvatski film najvažnije da se nakon filma otvori medijski prostor za diskusiju koji potom postaje valorizacijski čimbenik. Ivan-Goran Vitez vidi bolji plasman i vidljivost hrvatskog filma na međunarodnom tržištu u Hrvatskoj kao proizvodnom pogonu - treba uložiti u obrazovanju filmskih djelatnika, popularizaciji hrvatskih lokacija te nastaviti s međunarodnim koprodukcijama što će posljedično rezultirati boljim plasmanom cijele nacionalne kinematografije.
Elemente je prepoznatljive poetike unutar hrvatskog filma pronašao Bruno Kragić u društveno utemeljenim filmovima i pokušajima strukturiranih komedija koje jedine, osim dječjih filmova, postižu preko 50 000 gledatelja u Hrvatskoj.
Pavičić se dotiče lokalnih uspješnica i njihovog sporog putovanja izvan granica.
„Ono što svi kolege režiseri i producenti koji su ovdje sobi znaju jako dobro je da danas kad već počinješ raditi film, ti vrlo rano moraš donijeti odluku za koju od dvije publike radiš. Danas je vrlo teško raditi film istovremeno za koji misliš da će biti dobar u lokalnoj sredini, dakle da će biti hit, i da će se u isto vrijeme probiti u 30- 50 festivala u svijetu.“
Na pitanje hoće li hrvatski film ikada dostići željenu razinu prepoznatljivosti bez spominjane politizacije kao osnove, Danilo Šerbedžija to optimistično najavljuje u skoroj budućnosti i u mlađoj perspektivnoj generaciji autora kao što su Sikavica, Jušić i Tarokić.
Velik je prostor u raspravi potom zauzeo razgovor i komentiranja ljestvica najboljih filmova. Nenadić je predstavila rezultate dviju anketa Jutarnjeg lista (one iz 2008. i 2013. godine) te rezultate istraživanja u sklopu 63. Pulskog filmskog festivala provedenim među filmašima i na temelju kojih je organiziran program ovogodišnje Kinoteke. Rasprava se neizbježno dotaknula i teme filma u obrazovanju i nedostatka filmske kulture među mlađim generacijama, kao i nemogućnost njezine institucionalizacije danas.
Nakon kratkog komentiranja i problema distribucije filma te veoma aktualne cenzure današnjih medija, Šerbedžija zaključuje kako je važan faktor uspješnosti jedne kinematografije nezavisnost od politike.
„Ali u isto vrijeme, važno je da država i prepozna važnost filma“ upotpunjuje Ivan-Goran Vitez.
