U kretanju kamere toliko usporenom da se doima kao da je vrijeme stalo, pogled prelazi preko putenih detalja tijela djevojaka u uniformama koje na školskom igralištu pod jarkim suncem neumorno igraju odbojku.
Uvodna je to sekvenca filma Psi ljubavi, dugometražnog prvijenca australskog redatelja i scenarista Bena Younga koja već sama kao da predskazuje neku zlu kob koja će zadesiti tolikom pažnjom minuciozno sagledavan obožavani objekt. Uistinu, slowmotion scene koje Young koristi na početku filma pripadaju očima predatora koji vrebaju svoj plijen, čime na samome startu nagoviješta iznimno usklađen spoj dobro tempirane priče i dobrih vizualnih rješenja koji će ostati na razini do samog kraja filma.
Riječ je o psihološkom trileru koji u toplim bojama vruće ljetne Australije osamdesetih godina otkriva grozomoran, sadistički ritual bračnog para koji otmicom lokalnih djevojaka začinjava svoj seksualni život. Ključni dijelovi radnje odvijaju se na psihološkoj razini, koja je ujedno i njezin glavni pokretač: otprije postojeće tenzije među supružnicima Evelyn (Emma Booth) i Johnom Whiteom (Stephen Curry) nabijane u patološki manipulativnim odnosima moći u neprestanoj su stihiji, što njihovoj najnovijoj žrtvi Vicki (Ashleigh Cummings) ulijeva nadu dok pomalo rovari po šavovima tog nestabilnog odnosa ne bi li uspjela pobjeći. Izrazita psihološka karakterizacija likova duži svoj uspjeh izvrsnoj glumi, posebice Cummingsove, koja je u Veneciji nagrađena Fedeora nagradom za najbolju glumicu, ali i izvrsnim redateljskim postupcima i fotografijom koju potpisuje Michael McDermott.
Odlično Youngovo rješenje teške tematike leži u balansiranju između napetih i nestalnih psiholoških igra između likova te blagog sadizma i seksualnih perverzija koje dolaze u paru s Vickinim mučenjem. Koristeći simboličke kadrove te izbjegavanjem pojedinih eksplicitnosti, niti najmanje ne prelazi granicu dobroga ukusa naprestano zadržavajući gledatelja na rubu sjedala. Premda u trajanju od gotovo dva sata, događaji u Psima ljubavi izuzetno su dobrog ritma, u fluidnom slijedu u skladu s mijenama psiholoških stanja likova. U toj mučnoj tematici nakon koje ostaje samo šok, kontinuirana napetost i neizvjesnost ne dopuštaju prazan hod ni klišeizirane scene filmova otmice. Skladna naracija usklađena s brojnim, pažljivo izabranim formalnim postupcima, igrama s okvirima, otvorenim i zatvorenim prozorima i mizansceni koji ne propuštaju dati i estetsku vrijednost filmu, recept su za izvrsno filmsko ostvarenje koje počiva na dobroj mjeri.
