Lazar je treći dugometražni igrani film makedonskog reditelja Svetozara Ristovskog. Donekle slično njegovom filmu Iluzija (2004), film se usredotočava na mladog pojedinca pod utjecajem okruženja. Lik iz naslova je Lazar (Vedran Živolić), momak koji se, nakon što ga otac napusti, počne baviti švercom imigranata u Grčku preko Makedonije. Zaplet pokreće njegovo zaljubljivanje u Katerinu (Nataša Petrović), zbog koje želi napustiti taj posao i započeti drugačiji život. Premisa o dobroj osobi u lošem društvu često je korištena, no to ne predstavlja problem za film, jer je tema ilegalaca ne samo suvremena, već i trenutačno relevantna. Problem predstavlja glavni lik, s kojim je teško suosjećati. Tajnovitost i izraženija, kazališna gluma Vedrana Živolića čine ga patetičnim, iako u kontekstu uloge njegov nastup i funkcionira.
U prvoj trećini filma publiku se uvodi u život protagonista, makar ovaj dio traje toliko dugo da se možemo zapitati kuda, zapravo vodi. Primijetilo se to i u pulskoj Areni, jer je tijekom prvog dijela publika napuštala film, dok su svi koji su izdržali prvih pola sata ostali do samoga kraja na svojim mjestima. Radnja postaje zanimljivija nakon što se u Lazarov posao uključuje sestrin muž, koji postaje jednako važnom karikom u priči. Njegovim uvođenjem u posao, radnja napreduje i postaje zanimljiva.
Lazaru ne nedostaje ni lijepih scena, a posebno se ističu one između Lazara i Katerine. U zapletu ona ima ulogu katalizatora, jer utječe na Lazarove postupke, ali nema samostalnu funkciju. Ipak, gledati njih dvoje u krevetu, dok ona svira improviziranu violinu na njegovoj ruci, lijep je predah od sumorne stvarnosti grada u kojem žive.
Pojedini detalji ostali su nedorađeni, a neka pitanja neodgovorena, makar ovo ne predstavlja toliki problem. Lazar je većinom solidna i vrlo gledljiva drama s humorom ubačenim u savršenim trenucima i poantom koja odjekuje u današnjici.
