Drugi film francuske redateljice Lucile Hadžihalilović uvodi nas u distopijski svijet priobalnog gradića. Sadrži primjese horora i SF-a, a umjesto na zaplet, naglasak se stavlja na vizualni doživljaj.
Nicolas je dječak predpubertetske dobi koji odrasta na izoliranom otoku. Svoje dane provodi crtajući u blokić, dok se njegovi vršnjaci zabavljaju igrom u pijesku. Ubrzo shvaćamo da u sanjivom gradiću s identičnim bijelim kućama postoje samo žene i dječaci. Nakon što uoči truplo dječaka s morskom zvijezdom na trbuhu na dnu mora, Nicolas počinje sumnjati da nešto nije u redu sa zajednicom u kojoj živi te svojim propitkivanjem potiče tenzije i seriju neobičnih događaja koji završavaju u sablasnoj betonskoj bolnici, gdje se dječake odvodi na „liječenje". Nedostatak intimnosti u odnosu s majkom Nicolas nadomješta zbližavanjem s jednom od medicinskih sestara u bolničkom kompleksu. Naizgled kao i ostale, androginih crta lica i bijelih obrva, ističe se svojom riđom kosom, kao bojom koja u filmu predstavlja odmak od cijelokupne hladne zeleno-plave palete. Kroz pažljivo raspoređene motive tijekom filma, gledatelju se otkriva da ova zajednica prakticira neobičan način razmnožavanja sličan morskim organizmima.
Tradicionalni elementi bajke, kao što je buntovni protagonist koji svojom neutaživom znatiželjom pokreće i mijenja svijet, u Evoluciji su nadograđeni suvremenom tematikom rodnih i spolnih uloga. Dok su žene prikazane kao rezervirane i glave obitelji, dječaci su emotivniji i zaduženi za nošenje potomaka. Dijalozi i zaplet su minimalni, ali uz pomoć scenografije i simetričnih kadrova redateljica gradi impresivan vizualni dojam. Poput valova iz filma koji uvijek iznova nailaze i zapljuskuju obalu, elegantno izvedeni elementi horora tu su tek toliko da uznemire gledatelja. Fokus na formu, dok sadržaj ostaje nedorečen, ostavlja dovoljno prostora za vlastitu interpretaciju.
